ссылка тут РіРѕСЂРѕСЃРєРѕРї совместимость женщина лев мужчина СЃРєРѕСЂРїРёРѕРЅ РіРѕСЂРѕСЃРєРѕРї мужчина стрелец женщина козерог РіРѕСЂРѕСЃРєРѕРї любовь Рё секс телец РіРѕСЂРѕСЃРєРѕРїС‹ для СЃРєРѕСЂРїРёРѕРЅР° РЅР° 2016 РіРѕРґ РіРѕСЂРѕСЃРєРѕРї рыбы РЅР° вторую половину 2016 РіРѕРґР° РіРѕСЂРѕСЃРєРѕРї совместимости

Hermann

hermann

Oni neprosvijećeni (baš prava riječ za te sirote duše) rekli bi da je to “Običan potpis, potez kistom i ništa drugo”. Ništa više? Mi stripofili znamo bolje - upravo tim istim potezom kista otkriva se pred nama zadivljujuća čarolija koja nas u trenu može odvesti u neka pradavna vremena, davno izbrisana iz svakog sjećanja, a samo treptaj oka kasnije možemo odlutati u budućnost kao nijemi svjedoci onoga što smo sami u našem vlastitom dobu zakuhali. Samo ovdje možemo vidjeti Numidskoga princa Jugurthu, kako se sukobljava s Rimljanima, negdje daleko na obzoru možda uočimo odbljesak sunca s oklopa viteza od Bois-Mauryja, tamo iza gorja ekipa s ranča 666 (možda i zbog znakovitog imena) ponovno se nalazi u nevoljama, a duboko u srcu kakve pustare nećemo se iznenaditi ako naletimo na dvije simpatične skitnice Jeremiaha i Kurdyja. Ni snovi nam nisu bili strani, jer i mi smo sanjali skupa s malim Nickom...

Eto šešira punog čuda od samo jednog “običnog” poteza kistom. Ali i čarolija sama po sebi ima svoje zakonitosti - treba u nju vjerovati, prakticirati je - a mi smo ipak sve ove godine to redovito činili, baš kao što vjernici drugih religija ispunjavaju svoje obveze. Drugi, još i važniji zahtjev - trebamo imati i čarobnjaka - a i taj zahtjev je odavno ispunjen. Jer on jest čarobnjak - Hermann Huppen.

Ovaj nedvojbeno jedan od najčuvenijih i najznačajnijih strip autora na svijetu i bitni temelj ugleda koji zasluženo nosi francusko - belgijska škola, započeo je kao dizajner interijera. Na nagovor svog šogora Philippea Van Doorena (kasnijeg glavnog urednika revije Spirou) prihvaća da u magazinu za izviđače, koji je Van Dooren tada izdavao, napravi jednu kratku priču. Ta priča je bila kratka, no iz nje je iznikla jedna još daleko ljepša, ali i duža, koja traje još i danas - sa svojih 26 godina, 1964. godine, Hermann je zakoračio u svijet stripa.

Njegov talent odmah će uočiti Michel Reignier - Greg, čuveni scenarist i glavni urednik revije Tintin u razdoblju od 1965.-1974. godine.

Kao plod njihove suradnje nastat će dva vrhunska naslova: “Bernard Prince” (1966.) i “Comanche” (1969.) - oba vrlo dobro poznata i nama jer su uistinu bile brojne edicije u kojima su bili objavljivani - Stripoteka, Gigant, Super Eks, Mini Eks, Biser Strip, Spunk, Denis...

Za Bernarda Princea bi se moglo reći da je gotovo klasični pustolovni strip. Zašto gotovo? Zato što je već i tu napravljen mali odmak. Ako Prince i udovoljava svim zahtjevima koji se postavljaju pred jednog junaka takvog žanra, njegov sudrug Barney Jordan, kojega sasvim slučajno susreću u epizodi “Pirati Lokange”, je sušta suprotnost. Čangrizalo, pijandura, trbušast, bez pretjeranih sklonosti akrobacijama...a opet definitivno nije ono što se naziva “comic relief” - mada ima i toga u nijansama - on je više nego ravnopravan član posade “Cormorana” i često nezamjenjiv u brojnim teškim situacijama. Još su tu dva stalna člana posade: jedan je Jinn koji, kao što saznajemo iz kraćih epizoda, druguje s Bernardom još dok je ovaj bio inspektor u Interpolu. Drugi je medvjedić kojega Bernard spašava iz vatrene stihije u 7. po redu albumu “U Vatrenom obruču”.

Inače, u Hermannovim stripovima nije rijetkost da i životinje dobiju gotovo ravnopravan status - Kurdyjeva Esra je nespomenuti no ipak treći glavni lik serijala “Jeremiah”, a svi znamo koliku važnost Red Dust pripisuje svome Palominu. 13. Princeov album “Luka Luđaka” bit će i zadnji kojega kao crtač potpisuje Hermann.

Još tijekom rada na Bernardu Princeu, sudjelovao je i na projeku “Jugurtha” prema scenariju Jeana Luca Vernala, ali radi nesuglasica nakon samo dva albuma napušta projekt na kojemu ga zamjenjuje Franz. I ovaj serijal mogao se pratiti kod nas kako u Denisu (kolor) tako i u Stripoteci (c/b).

”Comanche” - drugi serijal koji nastaje u suradnji s Gregom - pa ako možda i ne bi bilo ispravno reći da je bolji jer je i Bernard Prince izvrstan strip, svakako je ozbiljniji. Sjajna posveta starom zapadu s izuzetnom galerijom likova. Sam lik revolveraša Dusta oduvijek me asocirao, i to svime osim izgledom, na lik Johnnyja Ringa iz filma “The Gunfighter” Henryja Kinga. Obojica su revolveraši koji žele zaboraviti svoju prošlost i slavu (bolje rečeno, “slavu”), ali ih ona uvijek sustigne.

I ne manje bitno - obojica potežu revolver na isti način - držeći ga obrnuto okrenutog u koricama. Ten Gallons ima također široki raspon srodnika - od recimo Sama Hawkensa iz proze Karla Maya, do likova koje je Walter Brennan tumačio u Hawksovim ili Mannovim filmovima.

Osim dobre razrade likova i dramaturški izvrsno koncipirane priče, jedan je detalj ipak bio presudan, mali detalj koji me osvojio na prepad. Čitajući po prvi put album “Red Dust” (ujedno i prvi iz serije) još tamo u Cak-u, dugo, vrlo dugo sam promatrao zadnju sliku koja će na mene ostaviti trajan utisak: kada Red Dust gađa iza Ten Gallonsa, jer ni on nije vjerovao

da stari može pogoditi metu. Tada nam zadnji kadar pokaže stup s tri usjekotine. Scena kakvu bi poželjeli u nekom od svojih vesterna i John Ford i Howard Hawks.

Hermann će na Comanchei ostati sve do Albuma “Algernon Brown”. A na tom albumu negdje par stranica prije kraja priče može se opaziti zanimljivi detalj. To je ono kod Hermanna, ne smijete se nikada uspavati. Uvijek je bio majstor za detalje koje u pravilu prvim čitanjem ne možete pohvatati. To je očito promaklo i kod prvog izdanja, a poslije...poslije više nije imalo smisla mijenjati. A koji je to bio detalj? Pa tipični gradić američkog zapada, s natpisima tvrtki na pročeljima zgrada, samo što se na jednoj jasno vidi natpis TOYOTA.

Ne Wells Fargo, ne ništa slično, nego upravo Toyota. A kad se u istoj prostoriji uz Red Dusta ugleda i suvremeni telefon, imamo sasvim siguran znak da je došlo do zasićenja suradnjom, možda i na obje strane. Ali to je već bilo vrijeme kada se Hermann osjetio spremnim osamostaliti.

I pokazalo se da je imao potpuno pravo. 1978. godine pojavila se prva epizoda Jeremiaha i to za njemačkog izdavača Koralle i postigla trenutačni uspjeh. Štoviše, postat će njegov najslavniji strip. Gotovo da se čovjek zapita kako je uopće moguće imati takav nepogrešiv instinkt. No odgovor se nameće sam po sebi - parafrazirajući naslov jednog njegovog albuma - nije bitno “Tko je Plavi Lisac”, na pitanje “Tko je Pravi Lisac” - odgovor može biti samo jedan i jedini - Hermann. Radnja je smještena u postapokaliptični svijet Amerike gdje su od nečega što se zvalo i smatralo civilizacijom ostale samo ruševine...na neki način nulta godina od koje kreće sve ispočetka...samo što ništa više nije tako jednostavno. Po onoj staroj poslovici da u svakome čovjeku čuči diktator, tako se i u ovim opustošenim krajevima javljaju razne vojne i paravojne skupine, bande od kojih vođa svake od njih misli kako je on i nitko drugi Bogom dan da bude nekakav novi Führer, a svi ostali moraju to prihvatiti ili nestati.

Takvim krajolikom lutaju i naši junaci Jeremiah i Kurdy. Bez obzira na sve želje, čežnje i potrebe, njima je primarni cilj opstanak. Iako karakterom sasvim oprečni, teško bi mogli jedan bez drugoga, mada je Kurdy zadnji koji bi to priznao.

Ovaj postapokaliptični vestern imat će veliki utjecaj i na film. Poput iznimno popularnog serijala “Mad Max”, autori kojega nikada nisu skrivali da im je upravo ovaj strip bio izravni uzor i ideja vodilja. No Jeremiah se neće na tome zaustaviti.  Ovjenčat će se i titulom prvog od europskih stripova koji je ekraniziran kao američka TV serija. Velika stripovska dama, Modesty Blaise pokušala je taj iskorak napraviti još tamo u osamdesetima kada dolazi do realizacije 50 minutne pilot epizode, koja ipak nikad neće rezultirati stvaranjem planirane serije, a i sam će pilot film brzo pasti u zaborav. To neće biti slučaj i s “Jeremiahom”, kojega su napravljene čak dvije sezone, i u kojemu nastupaju mnogi poznati glumci.

Inače, svaka priča o Jeremiahu, pogotovo kod nas, bila bi nekako nepotpuna bez spominjanja Strip Arta. Nikada se ne može dovoljno istaknuti važnost koju je ta revija, pod uredničkom palicom Hermannova izdavača i prijatelja Ervina Rustemagića, učinila na širenju spoznaja o novim trendovima u stripu, novim autorima, novim stripovima... Mnogi Hermannovi stripovi prvo javno stupanje na scenu činili su upravo na stranicama ove revije, ponekad i po mjesec dana prije nego li drugdje u svijetu. Godine 1984. primit će i nagradu “Yellow Kid” za najbolju strip reviju, što je uistinu izniman pothvat ako se sagleda u kakvoj konkurenciji je osvojeno to priznanje.

Uz stalni rad na “Jeremiahu”, početkom osamdesetih Hermann obnavlja suradnju i s Van Doreenom te započinju s radom na “Malom Nicku u zemlji snova”, što je u stvari posveta jednom drugom genijalnom strip stvaratelju, Winsoru McKayu. A onda ponovno velika promjena... Hermann izbacuje samostalno još jedan novi strip serijal i iznova ubire lovorike.

Jer “Tornjevi Boisa Mauryja” (1984.)su uistinu vrhunsko djelo - neke kritike stavljale su ga u prvi plan, čak i ispred Jeremiaha. Ako je takva distinkcija uopće moguća, onda je to samo u nijansama, poput recimo Van Goghovih slika: jedna nam se može svidjeti više od druge ali nitko ne spori genijalnost obje. “Tornjevi” su smješteni u 11. stoljeće i ponajbolje nam pokazuju koliko si je truda zadao autor da nam što bolje predoči način života, odijevanja i ratovanja toga doba. Ako je na Jugurthi prekratko surađivao da bi izvukli konačne zaključke, Tornjevi više nego očito govore tome u prilog. A uz odličnu dramaturgiju i već legendarne “filmske” kompozicije kadrova i perspektive u Hermannovim stripovima, jednostavno nije bilo moguće da novo djelo na prepad ne osvoji srca čitatelja.

Neumoran kakav već jest, Hermann ni tu ne staje. U redovitim intervalima i nadalje objavljuje i Jeremiaha i Tornjeve, ali se s početkom devedesetih okreće i samostalnim pričama.Pojavljuju se “Caatinga”, Caatinga “Sarajevo Tango” (posveta napaćenom gradu i snažni krik prosvjeda protiv bešćutnosti moćnika, najjačim oružjem koje je imao pri ruci i koje najbolje koristi - perom) i mnoge druge.

No uz njih se sve češće počinje pojavljivati i jedan drugi Hermann - Yves Hermann - njegov sin, kao scenarist. Radio je i scenarij za epizodu “Rodrigo” iz serijala “Tornjevi Boisa Mauryja”. Jedan je od glavnih krivaca i za skorašnji strip “Vlad” čiju premijeru s nestrpljenjem očekujemo. Yves je “Draculinim tragom” prolazio nebrojeno puta i skupljao građu, a na jednom od tih putovanja upoznao je i svoju ženu, Rumunjku podrijetlom. Tako već sada sa sigurnošću možemo ustvrditi da će ovaj novi album zasigurno biti temeljito potkrijepljen povijesnim činjenicama. A kad tome pridodamo i znane crtačke kvalitete Hermanna starijeg, krajnji rezultat ne može biti ništa ispod vrhunskog.

Jedno je više nego li jasno: čarolija s početka priče nema namjeru stati, čak ni smanjiti učinak, koji postaje sve bogatiji i bogatiji. Na sveopću radost svih nas koji vjerujemo u nju.

 

Sergej Karov

Prevoditelj

Posjetitelji Online

We have 3 guests and no members online

MaFest Lokacije

- Pivnica "Pivac"
- Kongresna dvorana, Hotel "Meteor"
- Konoba "Kalalarga"
- Gradska galerija Antuna Gojaka
- Umjetnička galerija Gale Rica

Sve lokacije pogledajte na Google Mapi ovdje.

Presjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović pokroviteljica je 9. MaFesta.

Pretraga

MaFest Staff

Da bi sve prošlo kako treba, MaFestu je neophodan i kvalitetan staff. Stoga, ako ste stariji od 18 godina i želite se aktivno uključiti u stvaranje festivala te od toga imati i određene konkretne koristi - javite nam se! Naša e-mail adresa je:

info@mafest.com

Sponzori

       
Grad Makarska Turistička Zajednica Grada Makarska Mesna Industrija Braća Pivac Vrgorac Hoteli Makarska
       
Ožujsko Pivo Promet Makarska Ministarstvo Kulture RH Ožujsko Pivo
       
Premis Makarska Julius Meinl OTP Banka All In Makarska Riviera