Michele Masiero rođen je 1967. u Castelmassi. Dugi niz godina radio je kao urednik na serijalu Mister No, a napisao je i scenarije za 33 epizode u redovnoj seriji, 4 specijalca i 2 almanaha. Razvoj lika i avantura Mister Noa vodio je do 2009, a tada je, s krajem redovnog serijala iz pera tvorca lika Guida Nolitte, odnosno Sergija Bonellija, zaključeno i izdavanje polugodišnjih specijalnih brojeva.
Masiero je scenaristički potpisao i 9 epizoda Dylana Doga, a napisao je i jednu epizodu iz prvog Dampyrovog maxyja. Osim rada u izdavačkoj Sergio Bonelli Editore surađivao je i sa Star Comics na magazinima Starmagazine i Cyborg te na časopisu Glamour.
Ovaj iznimno poznati protagonist talijanske strip-scene 2015. godine naslijedio je Maura Marchesellija na mjestu glavnog urednika u Sergio Bonelli Editoreu, a kao scenarist 2018. ponovno se vraća Mister Nou, ovaj put u obliku ambicioznog, osvježenog miniserijala pod naslovom “Mister No Revolution”.
Realiziran u sklopu novopokrenute podetikete Audace, svojevrsnog SBE-ovog Vertiga ili MAX-a, izdanja koje se bavi kompleksnijim i eksplicitnijim temama od onih u redovnim serijalima, strip ostaje vjeran korijenima junaka koji je polovinom sedamdesetih postavio Guido Nolitta, odnosno Sergio Bonelli. Pritom, on ipak bitno širi estetske i tematske okvire na koje smo navikli kroz gotovo pa četiristotinjak epizoda redovnog serijala. U prošlosti su i Masiero i Luigi Mignacco pokušavali gurnuti mračniju tematiku u klasični Nolittin avanturističko-humorni format, no sve je ipak uvijek ostajalo u zacrtanim granicama. “Mister No Revolution” sadrži pak scene eksplicitnog seksa i nasilja kakve je u originalnom serijalu nemoguće i zamisliti. Masiero svog junaka – možemo s punim pravom govoriti o njegovom junaku jer je ova dvadeset pet godina odmaknuta interpretacija Mister Noa jednako njegova koliko i Nolittina – postavlja na naslijeđene, ali proširene i izmijenjene (anti)junačke moralne temelje. Na više mjesta u ovom osvježenom, koloriranom i iznimno dobro nacrtanom serijalu Mister No naglašava da nije junak te da je pun mana, kao da nas time Masiero želi uvjeriti da je strip određenim dijelom odmaknut i od bonellijevskog ekološko-antiimperijalističkog, vrlo često crno-bijelog moraliziranja, ali i američkog strip-ekscesa izazvanog prekomjernom upotrebom natprirodnog i potrebom za uzbudljivom vizualizacijom.
Ipak, koliko je god njegova verzija prizemnija i bliža francusko-belgijskom modelu “junaka s manama”, toliko sadrži i omiljenu bonellijevsku temu, europeizirano i naknadno viđenje američke povijesti. “Mister No Revolution” nosi jasnu razliku u odnosu na dokumentaristički pristup Nolitte ili Alfreda Castellija koji su koristili manje poznate povijesne detalje kako bi dali kontekst svom svijetu i usput educirali čitatelje. Masiero svog junaka baca u metastvarnost kraja šezdesetih, jednako oblikovanu filmovima poput Ciminovog “Lovca na jelene” ili Stoneovih naslova “Vod smrti” i “Rođen 4. srpnja” koliko i stvarnim događajima. Treba tu odmah reći da posuđivanje nije nikakav problem, jer je neskriveno citiranje dugogodišnja i transparentna bonellijevska praksa, no događaji koje Masiero odabire tumačiti previše su (pop)kulturno poznati, a to vuče za sobom posljedicu da je njegov Mister No naprosto morao biti puno mračniji od onoga Nolittinog. Taj se skitao po Manausu, slušao jazz i bossa novu. Masierov pak gleda koncert Velvet Undergrounda, čita Allena Ginsberga, svjedoči pokoljima u vijetnamskim selima i pomaže Crnim panterama. Nolittin se zbog takvih, manje općih detalja doimao uklopljenije u okoliš. Masierov, baš zbog vrlo poznatog konteksta, očitije pati od česte boljke suvremenih ostvarenja smještenih u neko povijesno razdoblje – naknadnog tumačenja povijesti – pa likovi redovno znaju kako će u budućnosti izgledati kontekst vijetnamskog rata ili pokreta za građanska prava Afroamerikanaca.
Ipak, unatoč tim općim postavkama i poznatim mjestima, Masiero ovdje radi niz hrabrih poteza bez žrtvovanja suštine junaka. Njegov Mister No jednako je buntovan, tvrdoglav i pravdoljubiv kao i Nollitin, ali je usto dinamičniji, manje statičan, narativno brži, nelinearniji i mračniji. Zahvaljujući novom formatu od 66 stranica i slobodnijem kadriranju, daleko je manje didaktičan i samim time vizualno atraktivniji. Konačno, pristup u kojem su događaji i radnje izravnije i slobodnije prikazane s jasno izraženim posljedicama uspješno je utkan u radnju te stoga ne djeluje kao puka eksploatacija ili jeftina kontroverza već kao uspješno osvježeno i suvremeno čitanje poznatog junaka.
Karlo Rafaneli
